Nakon toga, bilo je planirano da odemo u hotel i započnemo sve ono što smo planirali tjednima. U zvjezdarnici smo se zadržali oko 40 minuta. Gledali smo prezentaciju o opasnostima koji prijete Zemlji, o raznim asteroidima i meteoritima. Nitko nije pretjerano obraćao pažnju, svi smo imali samo jedan cilj – doći u hotel Banjole. Požurili smo u autobus i nastavili put.
Napokon! Oko 4 sata poslijepodne bili smo tamo. Uživali smo u pogledu na more i očima slikali sve ono što nismo mogli fotoaparatima. Užasno umorni, željeli smo u svoje sobe, no, nažalost, njih nismo dobili još dobrih sat vremena. Da nam što brže prođe vrijeme, šetali smo plažom, sa željom da zapamtimo svaki detalj i sitnicu s naše toliko iščekivane eskurzije. Kad smo napokon dobili sobe, svi smo pojurili gore. Ostavili smo stvari, malo se raspakirali i krenuli na bazene. Sobe su bile odlične. Pogled s balkona je bio prekrasan, vidjeli smo more. Nakon plivanja, ronjenja, špricanja i ostaloga, vratili smo se nazad u sobe. Imali smo oko sat vremena da se istuširamo i sredimo. Došavši ispred hotela, svi smo pojurili dolje, naravno, prema moru. More je bilo prekrasno, zrak čist, a valovi veliki i lijepi. Penjali smo se po stijenama kao ludi, trudeći iskoristiti svaku priliku za fotografiju kraj mora, ili pak, fotografiju mora. Restoran u koji smo išli nije bio daleko, trebalo nam je oko dvije minute hoda. Unutra je bilo sve sređeno, a mi smo odmah pojurili sjesti za stolove. Veliko cvijeće, prekrasna dekoracija, Švedski stol... sve nas je to mamilo nakon napornog dana. Svatko je mogao uzeti što je htio, bile su tu različite vrste salata, različite vrste juha, mesa, povrća, sokova itd. Opustivši se za večerom, svi smo planirali u kojoj sobi ćemo biti, jer, naravno, nitko nije ni namjeravao spavati. Nakon dobre večere, vratili smo se u hotel. Dogovor je bio da većina razreda dođe u našu sobu, sobu Sare, Lorene i mene. Čim su došli, znali smo da će to biti pravi kaos. Napravili smo mjesta svima na krevetu, neki su bili na podu, a neki i na pomoćnom krevetu. Pričali smo, smijali se, igrali razne igre. Vani je bila noć, a nama je pravi provod tek počeo. U noći smo nekoliko puta išli iz jedne sobe iz drugu, pritom pazeći da nas netko ne uhvati. S tim nismo imali nikakvih problema, jer nas je pedagoginja pustila da do određenog vremena budemo u tuđim sobama. Slali smo si poruke, dogovarali se, planirali. Jeli smo slatkiše, grickalice, pili sokove, i slično.
Nakon burne noći, uslijedio je šok. Buđenje u 7.00. Jedva nekako naspavani, brzo smo se ustali, spremili i krenili na doručak. U restoranu je bilo svega i svačega, od pahuljica i jogurta, do raznih namaza i napitaka. To cijelo prijepodne smo imali slobodno. Neki su išli na kupanje, a neki su željeli istražiti plažu i dosad neviđena mjesta. Par nas se odlučilo za ovo drugo. Šetali smo i fotografirali svaki trenutak koji smo mislili da je bitan. Malo dalje od restorana se nalazila nekakva šuma, u kojoj je bilo puno drveća s prelijepim zelenim listovima i krošnjama. Udisali smo svjež zrak i totalno se opustili. Nije bilo nikakve brige. Nije bilo škole, nije bilo učenja, nije bilo testova. Samo mi i naša ekskurzija. Nakon obilnog ručka, krenili smo na Brijune. To je bio dug put i vratili smo se tek oko osam navečer. Autobusom smo se vozili sve do Fažane u kojoj smo pričekali brod. Vožnja brodom je bila i više nego ugodna. Stajali smo i slušali zvukove mora, dok je vjetar puhao nama u lice. Bilo je to definitivno nezaboravno iskustvo. Nakon ugodne vožnje brodom, stigli smo do toliko očekivanih Brijuna. Čak i na ulazu u Safari park, priroda je bila prekrasna. Voditeljica je bila jako pristojna i sve nam je redom opisivala. Sjeli smo u vlakić i započeli put. Sa svake strane, sve je bilo prekrasno. Biljke, drveće, životinje. Trava je bila uredno pokošena, ništa nije virilo niti smetalo. Divili smo se svemu oko nas. Vožnja vlakićem je bila odlična. Blagi povjetarac mrsio nam je kosu. Par puta smo zastali kako bi se osvježili. Nakon toga smo stigli u Muzej prepariranih životinja i fotografija Josipa Broza Tita. Nakon svega toga, opet smo se vozili brodom, a natrag se vratili autobusom. Bilo je kasno, a mi smo bili izmoreni.
Nakon večere, mogli smo biti vani do deset sati. Neki su bili u sobama, neki vani, a kasnije smo se svi opet našli i zabavljali.
Nažalost, došli smo i do zadnje večeri. Užasno nam je smetalo to što su naša dva dana već prošla, htjeli smo ostati tamo čitavu vječnost. More, plaža, smijeh, noć... Ništa to nismo htjeli zaboraviti, a pogotovo se nismo htjeli prisjećati škole. Znali smo da će ovo sve nestati i da je naša prilika za zbližavanje prošla. Ovo je naša prva i zadnja ekskurzija na više dana, u osmom razredu ćemo se samo oprostiti. To nas je jako pogodilo, u srcima smo nosili sve ono što smo proživjeli u ta tri dana. Nakon doručka, spremili smo sobe i spakirali se. Naši zadnji trenutci u prekrasnim sobama i hotelu. Sve ono što se više nikad neće ponoviti. Prošao je i ručak, a mi smo krenuli.
Zadnja lokacija nam je bila Pula gdje smo posjetili Pulsku Arenu. Mladić se jako uživio u objašnjavanje povijesti Amfiteatra. Saznali smo puno stvari koje dosad nismo znali. Također, posjetili smo svetište Majke Božje Trsatske. I eto, naša zadnja lokacija. Put je, naravno, opet bio dug. S nekoliko stajanja, s tugom u očima, vraćali smo se u naše Bilje. Nismo mogli vjerovati da je već sve tako brzo završilo. Sljedeći dan trebao je biti tako dosadan, tako uobičajen. Nažalost, tako je moralo biti. No najvažnije je to da smo iskoristili ovu ekskurziju da shvatimo neke stvari, neke loše, a neke i dobre. Da se međusobno zbližimo, da stvorimo odnose koji će trajati još dugo. Ovo je bila naša ekskurzija, koju bi rado mogli ponoviti. Možda jednog dana opet budemo imali prilike vratiti se na mjesto na kojem smo ostavili toliko uspomena. A do tada ćemo se valjda, već nekako snaći.
Lara Paić, 7.b
